Prošlo je tačno sto godina od kako su pesme iz knjige Antologija Spun Rivera prvi put objavljene. Danas se nalazimo pred knjigom Edgara Lija Mastersa upravo sa pitanjem: u kojoj meri je taj sadržajni vek koji je iza nas izmenio pesnički tekst, saobrazio ga sebi i nama, današnjim čitaocima? Kolika su oštećenja koje je vreme ostavilo na ovoj knjizi i šta je to što je preživelo, što smo usvojili, i nosimo sa sobom, kao nasleđe? Pastiširajući tematiku same knjige, možemo je na tom tragu posmatrati kao spomenik, delimično oštećen stogodišnjim snegovima, vetrovima, kišom, nesnosnim jarama i ratovima, ali kao spomenik koji i dalje sadrži čitljive reči, neizbrisivo uklesane u kamenu. To su reči koje nam govore o duhu jednog prošlog vremena i ljudima koji su u njemu živeli, ali što je još važnije: one govore mnogo toga što se odnosi i na nas, što je aktuelno i danas, u trenutku dok čitamo knjigu, sa naizgled bezbedne distance.
*
Antologija Spun Rivera je stihovana hronika jedne varošice u Ilinoisu, na američkom Srednjem zapadu, vremenski okvirno smeštena na prelasku iz devetnaestog u dvadeseti vek. Mnogo je distinktivnih stvari koje ovu hroniku odvajaju od uobičajene. Najpre: nju ne saopštava jedan glas, objektivni hroničar koji redom beleži događaje što sačinjavaju istoriju jednog mesta. Naprotiv, hronika je decentralizovana do krajnjih granica, mnoštvo je glasova koji nam se obraćaju, a oni pripadaju samim učesnicima, onima koji su je i stvarali i čija je refleksija neposredna i subjektivno obeležena. Istorija jednog mesta tako postaje naličje istorije kakvu poznajemo kao disciplinu: to više nije celovita priča, narativ ispričan sa nezavisne pozicije, već niz fragmenata koji se prepliću, sudaraju i razilaze u pokušaju da ispričaju detalje iz sopstvenih života. Druga, možda još bitnija činjenica koja narušava koncept hronike je ta što ovi glasovi ne pripadaju živima. Izmeštanje lirskih subjekata u onostrani, zagrobni svet, i to u trenutku dok nam se obraćaju, omogućava im da progovore na nepatvoren način, koji više nije uslovljen ovozemaljskim interesima, strahovima, koristima i inhibicijama. Na taj način se, pod zemljom kao simbolički najadekvatnijim mestom za to, raspliću korenje i rizomi kurtoaznih, malograđanskih i pritvornih odnosa koji su krasili živote građana Spun Rivera. Groblje varošice postaje pozorišna bina, naličje i epilog života koji se odvijao u gradu, a sugrađani postaju glumci koji kroz tekst pesama izgovaraju svoje završne reči. Zbog toga nimalo ne čudi činjenica da je knjiga pesama Antologija Spun Rivera često izvođena na bini, adaptirana kao dramski tekst. Naprotiv, iznenađenje bi bilo da ove pesme, koncipirane kao monolozi koji se ponekad pretvaraju u dijaloge, sa svojom sceničnošću i dramatikom, nisu dobile pozorišni oblik.
Nakon što je motivom smrti Mastersova hronika oneobičena, pesnik nastavlja da izneverava horizont čitalačkog očekivanja time što u potpunosti izostavlja jezovitost zagrobnih glasova, tako često (zlo)rabljenu u istoriji literature. Stanovnici varoškog groblja obraćaju nam se onako kako bi to činili i živi stanovnici malog mesta. Njihovim glasovima ni smrt ne donosi dozu metafizike, i oni zadržavaju banalnost i trivijalnost svakodnevnih „životnih“ situacija. Život za njih kao da nije ni prestajao, a svest o sopstvenoj smrti, iako prisutna, pre dobija ironijsku, nego tragičnu konotaciju. I zaista: lirski subjekti su komični u svojoj prozaičnosti, i ta depatetizacija smrti nam se ukazuje upravo kao jedan od osnovnih kvaliteta Antologije Spun Rivera. Ona svedoči o ukidanju stilskih i esteskih razlika između glasova živih i mrtvih, i na taj način upisuje knjigu u anti-metafizičku tradiciju modernog američkog pesništva. Da postoji, mitologizacija mrtvih značila bi, figurativno rečeno, da je nad mrtvima počinjeno nasilje od strane živih, da je podržana stereotipna slika o onostranom. Jedina, ali izuzetno bitna distinktivna karakteristika govora mrtvih u ovim pesmama dovodi nas do onoga što je glavna tema Mastersove knjige. Naime, najjednostavnije rečeno: za razliku od živih, mrtvi ne lažu. Kako im je smrt oduzela sve motive za igranjem igara, njihov govor postaje surovo iskren, demistifikatorski usmeren i prema drugima, ali i prema sebi. I upravo ovo omogućava društveni i angažovani kvalitet pesama iz Spun Rivera: kritiku malograđanstva američke palanke, i još šire: čitavog građanskog društva. Kada se jednom skine veo života sa palanke, ona će se otkriti u sasvim drugačijem svetlu, gde odjednom postaju vidljive do tada vešto sakrivane besprizornosti, sitnosopstvenički duh, zločini i intrige svojstvene građanskom društvu. To je ono društvo koje, uprošćeno rečeno, nemoral sakriva insistiranjem na moralu, i gde su nepravde opravdane projekcijom viših interesa koji su uvek na dohvat ruke, ali se nikada u potpunosti ne ostvaruju, kako ne bi izgubili ucenjivački potencijal. Parodirajući glasove običnih ljudi iz male sredine, pesnik ukazuje na neosnovanost uvreženih tvrdnji o pitomosti pastoralne palanke koja se u tom smislu često, ali pogrešno kontrastirala velikim industrijskim metropolama Severne Amerike. I to su oni momenti u kojima nas Masters ubedljivo primorava da se zagledamo u sebe i u svoje vreme, to je ono univerzalno nasleđe, pomenuto na početku ovog teksta koje završava u našim rukama.
Ništa manje od kritike američke palanke, Antologija Spun Rivera kroz prizmu ljudske percepcije, koja se oblikuje u skladu sa sopstvenim identitetskim i interesnim pozicijama, demonstrira relativnost pojmova kao što su istina i pravda. Citirajući, gotovo manifestno, na jednom mestu reči Pontija Pilata iz Biblije: šta je istina?, ali i kroz niz drugih mesta u knjizi, pesnik drastično sužava polje istine, prepuštajući glasovima pojedinaca da o njoj govore. Međutim, kada dobiju reč, kada im se figurativno uključi mikrofon, akteri, naravno, više neće pričati istinu. Iako, kako je već napomenuto, nikada ne lažu jer su za to izgubili motive, oni svejedno nisu u stanju da posvedoče istinu, već samo verno prenose ono što su doživeli i osećali, dok će drugi akteri prenositi, isto tako verno, dijametralno drugačije stavove povodom istih događaja, u skladu sa sopstvenim tumačenjima. Tako istina biva zarobljena u ogledalu interpretacija, umnožavajući se. Geneza ove situacije dovodi nas do novog, važnog nivoa Spun Rivera: do istoričnosti prostora Ilinoisa na razmeđi dva veka, i svih onih kulturnih, nacionalnih, religijskih, rasnih, profesionalnih i raznih drugih identiteta koji su u njemu izmešani. Ti identiteti pokazuju se kao svojevrsni background za stavove, za psihologiju junaka i njihove svetonazore koji oblikuju sudove i koji im omogućavaju da svedoče pomalo ili sasvim drugačije od njihovih identitetski drugačije formiranih sugrađana. Prostor Spun Rivera je pravi melting pot različitih socijalnih profila: defiluju pred nama puritanci, libertarijanci, katolici, kalvinisti, anarhisti, afro-amerikanci, indijanci, Jevreji, pa čak i Kinezi, doseljenici iz Evrope, ali i: pijanice, aristokrate, fizički radnici, zanatlije, lekari, sveštenici, pesnici, usedelice, nastavnici, prostitutke, sudije, bankari, tajkuni, ubice, vojnici, studenti, pronalazači i tako redom. I svako od njih nudi svoju priču, kao kockicu u slagalici koja prikazuje celo jedno mikro-društvo. Srećemo se u ovom izmaštanom svetu sa klasnim presekom jednog društva i sa, današnjim rečnikom rečeno, američkim multikulturalizmom, i to u njegovom pionirskom, herojskom dobu, kada on još uvek nije predstavljao ideološko oruđe koje u ime plemenitih ciljeva negovanja različitosti i ljudskih prava, služi pojedinačnim finansijskim interesima i sticanju moći.
Ono što je posebno zanimljivo u knjizi Antologija Spun Rivera jesu sami događaji koje ova hronika beleži, i mogućnost njihove rekonstrukcije kroz iskaze učesnika. Čitalac dobija priliku da kroz izjave jednih subjekata saznaje o zabludama drugih, i obrnuto. Tako imamo priliku da nešto vernije prizovemo događaje iz prošlosti, slušajući glasove više različitih svedoka. Knjiga je premrežena povezanim likovima, koji su upućeni jedni na druge i koji preko čitaoca repliciraju jedni drugima, praveći tkanje subjektivne povesti jednog mesta. Međutim, mnogi od ovih događaja, čak i nakon i višestrukih pokušaja rasvetljavanja, ostaju nedorečeni za čitaoca. Često su njihovi raspleti tek nagovešteni, pa se otvaraju mogućnosti za učitavanje onoga ko čita i ko procenjuje verodostojnost saslušanih glasova, kako bi došao do razjašnjenja. I ovde se Masters pokazuje kao umešan autor koji veštim balansiranjem i strukturiranjem izaziva podjednako poverenje u dijametralno različite iskaze, ostavljajući dovoljno prostora za tumačenja čitaoca.
Pa iako među pokojnim građanima Spun Rivera dominiraju već pomenuti licemerni i pritvorni odnosi, knjiga predstavlja pravu riznicu najrazličitijih ljudskih osobina, postupaka, osećanja i refleksija. Pojava čitavog niza, uslovno rečeno, pozitivnih likova doprinosi vedrini teksta i onemogućava da knjiga zapadne u kliše sumorne mizantropije. U pesmama su iskazane ljubavne priče, i one sa srećnim, ali i tužnim završecima, ispovesti o duhovnom sazrevanju, sećanja na svet detinjstva, svedočanstva o stoičkom prihvatanju bolesti i starosti, pustolovine sa putovanja, refleksije o onostranom, bezuslovna roditeljska ljubav i privrženost, priče o prijateljstvima, hedonističkom životu, i tako dalje. Neke od pesama predstavljaju prave minijaturne, brzopotezne bildungsromane koji opisuju odrastanja junaka, i nastavljaju se, od detinjstva do smrti. Sve ove teme opstojavaju paralelno sa temama ratova, političkih nestabilnosti, tabloidizacije javnosti, zloupotrebe religije, a u jednoj se pesmi čak, kroz analogiju sa životinjskim carstvom, simulira poražavajuća psihologija koncentracionih logora koji su u trenutku nastanka knjige tek košmarna budućnost. U govorima junaka, kroz popis njihove lektire, česte su i reference na velika dela svetske književnosti, a naročito antičke i američke. Registri glasova se smenjuju, kao i teme i iskustva junaka, simulirajući sam život i dajući simfonični ton celoj knjizi koja postaje saga o ljudskim sudbinama, o malom čoveku američkog Srednjeg zapada.
*
Iz svega navedenog nije teško zaključiti da je Antologija Spun Rivera pesnička knjiga čvrstog koncepta, što se potvrđuje ne samo na tematskom i sadržinskom, već i na formalnom planu. Svaka pesma, sa malobrojnim izuzecima, nosi ime koje je za života pripadalo glasu koji je saopštava. Dakle, tela su nestala, ali preostaju imena i glasovi, a govor ljudi simbolički, na papiru knjige, sledi za onim što su oni bili: za imenima kao označiteljima njihovog bivšeg, građanskog postojanja. I korak dalje: ove pesme ukazuju nam se u materijalnom smislu kao spomenici sami: na njihovom vrhu nalaze se imena, a ispod su stihovi, nepodeljeni u strofe, grafički raspoređeni kao celoviti vertikalni komadi. Imena ljudi iz Spun Rivera često, u cilju pojačavanja ironije, odgovaraju nekim njihovim karakteristikama ili zanimanjima koja se ispoljavaju kroz pesmu. Nekada su te veze isuviše očigledne, a kao primer za ovo može se navesti baštovan koji se preziva Gardner, ali ponekad su i suptilnije i efektnije, kao u slučaju Kineza čije je ime Ji Bau (u originalu: Yee Bow, izgovara se kao: pokloni se), što je u direktnoj vezi sa temom pokrštavanja koja je aktuelna u toj pesmi.
Knjiga je ispisana u slobodnom stihu, jednostavnim jezikom koji se prelama u stihove uglavnom verno prateći sintaksičku strukturu govora. Ta usmenost kojom tekst odiše, uticala je na čitanost Spun Rivera u krugovima neuporedivo širim od književnih. Parodija, kao osnovna zamisao Spun Rivera, često je pri realizaciji zahtevala i eksplicitnu upotrebu humora i anegdotski pristup pesmi, što je dodatno uticalo na popularnost zbirke, ali kako ćemo kasnije videti, dovelo na pojedinim mestima i do njene banalizacije. Edgar Li Masters je knjigu objavio u vremenu kada je vitmenovski slobodni stih već pola veka utirao budući put savremene američke poezije, a pesnik Spun Rivera svojom knjigom prihvata to nasleđe. On produbljuje slobodni stih proznim tonom koji gubi ritam dugog daha i egzaltiranih nabrajanja koji su prisutni kod Vitmena. Polazeći od, uslovno rečeno, anti-simbolističkog nasleđa savremene američke poezije, autor koristi realizam kako bi reaktuelizovao formu starogrčkog epigrama, lakonske izreke sa poentom, koja u formi nadgrobnog natpisa postaje epitaf.
Međutim, spoj američkog pesničkog realizma sa antičkom formom epigrama nije kraj formalnog poigravanja u knjizi. Već smo istakli vezu Spun Rivera i istorijskog oblika hronike ili letopisa, i vezu pesama sa monolozima i dijalozima svojstvenim dramskom tekstu, ali ne moramo tu stati. Slobodnijim čitanjem knjige otvaraju nam se mogućnosti da primetimo dodatni žanrovski crossover. Tugovanke pojedinih žitelja Spun Rivera, ponegde kombinovane sa ponavljanjem stihova u šablonima koji nisu daleko od čuvene AAB formule (dva ista, pa treći različit stih), prizivaju zvuke crnačkog bluza koji je upravo u vremenu nastajanja knjige, tokom prve i druge decenije 20. veka doživljavao svoje pionirske dane. Otuda ne čudi što su znatno kasnije brojni bluz, pop i rok kantautori od Mastersovih pesama pravili songove, pisali za njih muziku i objavljivali muzičke albume sa temama i likovima pozajmljenim iz Spun Rivera. Sa druge strane: razgranati porodični odnosi, problemi nasledstva, intrige, neverstva i ljubavni zapleti neodoljivo asociraju na jednu noviju formu, formu TV novele ili sapunice.
Otkud ovakva žanrovska hibridnost u jednoj modernističkoj knjizi američke poezije s početka veka, koja je, kao što ćemo kasnije videti, u znatnoj meri konzervativna, u skladu sa svojim vremenom i svojom sredinom? Odakle ovakva igrivost kod autora koji je pre Antologije Spun Rivera pisao uglavnom odocnele pastiše osećajne romantičarske lirike, na tragu engleskih romantičarskih pesnika? Odgovor možemo potražiti i u biografskim detaljima vezanim za objavljivanje ove kultne knjige. Naime, Masters je planirao da napiše roman o likovima iz zamišljenog malog grada u Ilinoisu, na obali reke Spun, crpeći inspiraciju iz svojih iskustava sa stvarnim žiteljima gradova Ilinoisa u kojima je živeo: Pitersburga i Luistauna. Svoje ranije, romantičarske pesme slao je uredniku časopisa Reedy’s Mirror iz Sent Luisa, Vilijamu Marionu Ridiju. Ridi je pesme odbio, ali korespondencija između pesnika i urednika se nastavila. Urednik se upoznao sa idejom Mastersa da napiše roman o varošici Spun River, pa mu je savetovao da tu temu obradi kroz poeziju. Zatim mu je poslao primerak knjige epigrama koju je priredio Džon Vilijam Mekejl, pod nazivom Selected Epigrams from the Greek Anthology. Inspirisan ovom starogrčkom formom, Masters je napisao prve pesme koje će kasnije naći svoje mesto u knjizi Antologija Spun Rivera. Ridi je prihvatio ove pesme, pa su one izlazile u časopisu Reedy’s Mirror od maja 1914, pa sve do kraja te godine. Sakupljene i dopunjene, objavljene su u formi knjige u aprilu 1915. Naredne, 1916. godine, objavljeno je konačno izdanje Antologije Spun Rivera, dopunjeno sa tridesetak novih pesama.
Ostalo je, ne preterujemo kada kažemo: istorija. Ova biografska digresija može biti korisna jer pokazuje kako niz slučajnosti može proizvesti nešto što kasnije tumačimo kao značaj književnog dela. Značaj Spun Rivera potvrđuju i teško nabrojivi prevodi na razne svetske jezike, a najviše različitih prevoda i izdanja knjiga Edgara Lija Mastersa imala je u Italiji, što nije slučajno, kako ćemo videti. Naime, i na polju recepcije u drugim kulturama, mitologizacija vanknjiževnih, biografskih činjenica, smeštenih u rasponu od tragedije, pa do puke anegdote, podstiče popularnost knjige znatno više nego tomovi naučnih studija i uvrštavanje u obrazovni sistem. Izbor iz knjige Antologija Spun Rivera prvi put na italijanski jezik prevela je tada mlada prevoditeljka Fernanda Pivano, a knjigu je objavio izdavač Einaudi 1943. godine, u Torinu. To je bila godina kapitulacije Italije u Drugom svetskom ratu, nakon čega je njena teritorija podeljena na južni deo koji su oslobodili Amerikanci i Englezi, i severni koji je postao protektorat Nacističke Nemačke, država poznata pod zloglasnim imenom Republika Salo. Pored toga što nam danas u sećanje priziva poslednji Pazolinijev film, Republika Salo se odlikovala i time što nije blagonaklono gledala na objavljivanje prevedenih knjiga koje su pripadale literaturi neprijatelja, istog onog što se približavao sa juga. Zbog toga su Fernandu Pivano nacisti priveli na informativne razgovore, tražeći u njima da se opredeli ne samo kao prevoditeljka, što je nesumnjivo bila, već i kao izdavač, pre svega Hemingvejevog romana Zbogom oružje, pa onda i Antologije Spun Rivera. Ali prevoditeljka je odbila da to učini, i ubrzo je puštena na slobodu. Naravno, nacisti su 1943. godine imali preča posla u Evropi od toga da proganjaju Fernandu Pivano, ali ova potencijalno tragična činjenica, pretvorena u anegdotu, uticala je da se znatno poveća recepcija knjige u italijanskoj kulturi, zbog čega je ona doživela ne samo brojna izdanja, već i brojne druge prevode, pored onog koji je načinila Pivano. I to je jedan od načina kako činjenice kulture utiču na kanonizaciju knjige, možda i više od samog teksta.
*
Čini se da bismo se, govoreći danas o knjizi Antologija Spun Rivera, više ogrešili o nju ako bismo prenebregli zamerke koje joj možemo uputiti, nego ako to ne bismo učinili. Sud vremena omogućava da određeni slojevi dela dođu do nas neokrnjeni, kako je to navedeno na početku ovog teksta, ali takođe omogućava i problematizaciju i, metaforički rečeno: opadanje onih delova koji više ne mogu biti u fokusu, odnosno koji ne mogu izdržati test vremena. Na tom fonu, Mastersova knjiga će nam se ukazati, pored nesumnjivih i mnogobrojnih vrednosti, ponajviše u kritici malograđanskog društva i licemerja, kao tekst prilično konzervativnog stila, knjiga uprošćenog slobodnog stiha koji je odavno osvojen i koji, kao takav danas ne može biti dovoljno intrigantan, već je pre samo preduslov, baza za nadgradnju prilikom pisanja poezije. Doduše, Mastersova knjiga svesno i strateški koristi uprošćen i konvencionalni govorni jezik, ali čini se da autor svejedno ne uspeva da shvati moć književne forme. Period između dva svetska rata u svetskoj književnosti pokazuje se kao period izazova forme, i kao vreme ključno za razumevanje umetnosti čitavog 20. veka. To je vreme koje je pokazalo da je forma takođe prenosilac poruke, kao i sadržaj umetničkog dela, ili preciznije: još i više nego sadržaj. Indikativna je u tom smislu jedna Mastersova izjava u kojoj je sa nipodaštavanjem govorio o avangardnim pokretima: dadaizmu, kubizmu, futurizmu i, danas manje poznatom unanimizmu. Tom prilikom Masters je napomenuo kako su ti pokreti bezvredni eksperimenti koji ne mogu ponuditi misao, iskrenost i suštinu. Čak i ako uvažimo činjenicu da je značaj avangarde istorijski bio neuporedivo manji u Americi, nego u Evropi, Masters je propustio da uvidi kako je u navedenim pokretima pred izazov stavljena upravo sama predstava koju su on i mnogi drugi imali o smislu i suštini.
Međutim, čak i ukoliko izuzmemo kritike koje možemo uputiti Mastersu za nedostatak vizionarstva i donekle ograničeno shvatanje književnog teksta, jer to su zamerke koje se spolja upućuju ličnosti autora i njegovim shvatanjima, ne možemo zanemariti povremena slabija mesta same knjige Antologija Spun Rivera. Primećujemo ih čak i ako ne dovedemo u pitanje sam jezik knjige iz pozicije današnjeg trenutka, dakle primećujemo ih metaforički rečeno: iznutra, poštujući poetičko okruženje koje je sam Masters uspostavio svojim tekstom. Ta mesta su uglavnom koncentrisana u poslednjoj četvrtini knjige, kada se parodija liričnog i prilično naivnog metafizičkog govora zamagljuje i donekle pretvara u njegovu afirmaciju. Time se, makar i na kratko, izneverava osnovna ideja knjige: nedvosmislena kritika i podsmeh palanačkom društvu. Ideje kritike i parodije tada ustupaju mesto artificijelnim i pre-poetizovanim duhovnim opsesijama junaka pesama. Tada govor obiluje pretencioznim sintagmama koje su ispisane velikim početnim slovima i koje su se nametnule kao govor koji više ne možemo prosto pripisati lirskom subjektu, gde on navodno samo iznosi svoja shvatanja. Dakle: utisak je da se one ne ironizuju, već afirmativno saopštavaju.
Postoje u knjizi i mesta na kojima bi veća stilska brižljivost učinila pesme efektnijim. U dužim pesmama, nakon imeničkih sintagmi često slede brojne digresije, kroz nizove odnosnih polu-rečenica, čime se gubi jasna veza sa subjektom u rečenici. I taj postupak kao da zaklanja poetičke naume navedenih pesama i umanjuje njihovu učinkovitost. Čini se zato da su uspelije kraće, tekstualno ekonomičnije pesme koje u svega nekoliko poteza veoma uspešno grade profil lirskog glasa i dovode do poente, koja je najuverljivija kada nije očigledna i pretenciozna.
*
Nakon svega rečenog možemo se vratiti metafori s početka teksta, onoj koja govori o knjizi Antologija Spun Rivera kao epitafu čiji su delovi i danas sasvim čitljivi, i shvatićemo u kojoj meri takva analogija ne stoji. Ne zato što postoje i manji delovi zapisa koji su se vremenom obrisali (a kod koga ne postoje?), jer je to za veličinu pesnikovog dela kao celine manje bitno, već zato što je Mastersova hronika i danas veoma živo delo, delo koje pozajmljujući glasove mrtvih ispisuje život, sa svim njegovim manama i vrlinama. Postavljajući sebi u toj meri pretenciozan zadatak, ono uglavnom ne zapada u klišee, a to nije nimalo lako postići. Knjiga Antologija Spun Rivera ne može dakle biti zapis na spomeniku jer su njeni glasovi i danas svuda oko nas. Čućemo ih kada otvorimo novine, kada oslušnemo razgovore u prevozu, na ulici ili u kancelariji. A ako ih čujemo i prepoznajemo, gotovo nepromenjene i sto godina kasnije, onda su to univerzalni glasovi koji govore nešto bitno, i sva je prilika da se zadugo neće ni menjati. Ako se do sada na njih nismo navikli, možda je vreme da to učinimo. Međutim, sve dok te glasove budemo prepoznavali isključivo oko sebe, a ne i u sebi, lekcija neće biti naučena. Jer, na kraju krajeva, ti drugi: to smo mi.
